SVEČEV LEK: ČUDO SVETOG VASILIJA OSTROŠKOG o kojem se još uvek priča!

Bezimeni letopisac Gornjeg manastira ostroškog i čuvar Svetoga Ćivota Svečevoga, u arhivsku zbirku čuda Svetoga Vasilije uvrstio je i pripovetku Sime Matavulja "Svečev lek", ocenjujući da ju je pisac napisao na osnovu istinite životne priče koju je mogao da čuje lično od svedoka ili kao mesno predanje. U nastavku vam prenosimo kompletnu priču koju je Matavulj samo umetnički obradio, ne dodajući i ne oduzimajući ništa.

Preporučujemo

ČUDO NA OSTROGU: Vernicima se ukazao lik SVETOG VASILIJA!

"U nekom selu u novopazarskom Sandžaku živio je čovek po imenu Jovan Šibrak, znatan po imovini, visoko cijenjen po pameti, čestitosti i dobročinstvima. Da ste zapitali ma koga od njegovih seljaka ima li Šibrak kakav nedostatak, svako bi vam odgovorio: „Nema! Naš je Šibrak prava hrišćanska duša! Boljega čovjeka nema u cijelom Sandžaku! Zbog ljudi kao što je on i sunce sja!"

Šibrak je oduvijek bio zdrav i naočit. Imao je svega dosta: i zemlje oraće i pašnjaka i stoke i šume i novaca, zaštjeđenih od suviška roda rodnih godina. Rano se oženi djevojkom u svemu prema sebi. Zadugo nijesu imali poroda, pa im se rodi muško dijete, za koje se već od pete-šeste godine moglo reći da se uvrglo na roditelje. Nadjenuše mu ime Milenko. Dijete je po licu ličilo na mater, a po ostalim osobinama na oca. Rastao je kao cvijet ljudski, stasit i lijep, a uz to krotak, uljudan, milostiv. Zaista, srećnijeg čovjeka od Jovana Šibraka nije bilo na daleko. A kako je bio i vrlo pobožan i vršio zakon Božiji što je bolje mogao, seoski sveštenik, čovjek neuk i priprost, ali pun straha Božijega, poučavaše narod da se ugleda na Šibraka kojega je Bog nagradio.

Foto: Wikipedia/Nikola Smolensk

Ali je sreća čovjekova ćudljiva i prevrtljiva, te se i Jovanova pokazala takva – odjednom ga ostavi, a nju zamijeni njezina sestra – nesreća. Njegovog sina Milenka obuze zlo nevidljivo: na jedan mah obori ga nagla i teška bolest, i to baš onda kad stasa za ženidbu!

S početka su se roditelji nadali da će on bolest savladati, ali kad se za pola godine nad bolesnikom izređaše i vračare i hodže sa zapisima, pa i učeni ljekari iz Mitrovice, onda Jovana i Staniju obuze očajanje i počeše se miriti sa mišlju da će im smrt ugrabiti sina jedinca. A i nesrećni mladić, koji nije imao bolova, nego je čilio i venuo, poče da želi smrt. I tako srećni čovjek komu su mnogi zavidjeli, posta tako jadan da se niko ne bi mijenjao sa njegovim udesom! Može li za čovjeka biti zla nesrećnijeg od takvoga? Da je Šibraku odjednom propalo sve imanje, da mu je napriječac umrla njegova vjerna i dobra Stanija, da se sam počeo raspadati od kakve strašne bolesti – zacijelo bi sve to lakše podnosio nego to što imaše gledati gdje mu dijete polako umire! To je Jovan javno govorio, a ponekad bi dodao: „Bog Sam zna radi čega je to! Može biti da sam nešto teško zgriješio kad me, eto, kazni najtežom kaznom!“

Foto: Richtenberger M.

A sveštenik govoraše Jovanu: „Ko zna, brate, može biti da te Gospod samo kuša, kao ono pravednoga Jova, pa da će se sve dobro svršiti!“

Tako je vrijeme proticalo i tako se navrši druga polovina godine. Milenko je jednako čilio. Jednom će stari sveštenik, koji je češće svraćao u ojađenu kuću, reći domaćinu: „De, Jovane, sine, poslušaj jedan moj savjet! Idi u Crnu Goru, u manastir Ostrog, da se zavjetuješ i pomoliš velikom Čudotvorcu, Svetom Vasiliju! Ti znaš da onamo idu i Latini i Turci i da je silnom svijetu Svetac pomogao. Posti Svecu neko vrijeme, pa idi s vjerom i smjernošću!…“

Jovan posluša sveštenika i otide, ali ni od toga ne bi boljitka bolesniku. Tako prođe još šest mjeseci.

Jednom, predveče, bijaše pretposljednje nedjelje Velikoga posta, Šibrak se uputi od kuće da obiđe usjeve. Kao vazda, uputi se u strahu, jer se jednako bojao da će začuti kuknjavu u kući. Vrijeme je bilo meko, nebo naoblačeno, vazduh je mirisao od proljetnjeg daha, ptice su cvrkutale, njive se zelenjele od mladih bujnih usjeva. Šibrak, i pored svoga jada, uživaše u tolikoj prirodnoj ljepoti te, onako, u mislima i u dokolici, noge ga odnesoše mnogo dalje nego što je namjeravao. Cio onaj kraj na domaku njegove kuće ravan je kao dlan, gotovo bez ijednog drveta, jer je tu zemlja veoma rodna i svugdje obrađena. Ali, na kraju doline, gdje Šibrak stiže, počinjao je zašumljeni brijeg, i baš Šibrak stade da posmatra sunce na smiraju, kad iznenada nad njim zagrmje i prosu se plahi dažd.

Foto: Telegraf.rs

Susret sa nepoznatim sveštenikom

On potječe da se skloni pod jednu veliku bukvu pri dnu brijega, gdje bijaše njegov kraj. Kako li se začudi kad pod drvetom zatječe nekog sveštenika! Pješački put iz obližnjeg sela išao je ivicom doline, pa se penjao preko brijega i vodio ka Mitrovici. Dakle, sveštenik je bio neki namjernik, koji se tu sklonio od kiše i inače da se odmori. Šibrak nazva Boga, pa pošto sjede, zapodjenu razgovor o vremenu: „Evo Božijeg dara!“

„Jest“, potvrdi sveštenik, „proljetna je kišica – Božiji dar!“ Šibraku se učini da glas nepoznatog čovjeka ne izlazi iz njegova grla, nego da dopire odnekud sa strane, iz daljine. Pogleda bolje sveštenika i opazi da su mu obrazi utonuli, da mu je koža na licu crna, da su mu oči bez sjaja, da mu je bradica crna, rijetka i bez sjaja – sačuvaj Bože, kao u kakva pokojnika, nakon nekoliko nedjelja, pošto je sahranjen.

Foto: Wikimedia/Diego Delso

„Putnik li si?“, zapita Šibrak malo u strahu.

„Putnik sam“, odgovori onim čudnim glasom čovjek i duboko uzdahnu.

„U Mitrovicu?“, upita opet.

„U Mitrovicu“, potvrdi onaj.

„Ako miluješ, možeš svratiti k meni, u moju kuću na večeru i na noćište. Nije daleko odavde“.

„Ne mogu, brate, jer moram odmah dalje, a tebi hvala kao bratu!“

Kiša naglo popusti, kao što naglo bijaše udarila. Sumračje počinjaše. Šibrak htjede postaviti putniku pitanje ko je, šta je, odakle je, kuda ide, kao što je već običaj kod naših ljudi, ali razumjede da putniku nije do razgovora, da nosi nekakvo veliko breme na srcu. Zato uze govoriti o sebi, o svom zlom udesu, ispriča namjerniku kako mu se sin razbolio i kako je hodio k Čudotvorcu Vasiliju Ostroškom, ali uzalud! I završi: „Bio je silan svijet, jer kao što znaš, ide mu na zavjet ne samo naša vjera, nego i Turci i Latini. Svijet se prepade da Svetac više neće činiti čuda…“

Nakon dužeg ćutanja, namjernik će Jovanu: „Sveci ne mogu pomoći što neće i oni izmoliti od Svemogućega, a zašto On neće uvijek da usliši molbe, to ne mogu ni oni znati. Njegovi su razlozi nepostižni. Nego, reci ti meni – dijeliš li ti koliko možeš sirotinji?“

Foto: Facebook/Manastir Ostrog

„Dijelim, zaista koliko mogu“, odgovori Šibrak.

„Daješ li toliko da i sam osjetiš ili daješ od svog suviška“, pita dalje sveštenik. „Pravo da kažem, dajem od suviška“, reče Jovan.

„To je ono, vidiš, što sam slutio i što ne valja“, nastavi sveštenik, kao iz još veće daljine, „od sjutra radi drukčije, namjenjuj, ali ne kao do sada, nego kako ću te ja savjetovati, ako ćeš me poslušati!“

„Hoću, zaista hoću! Slušaću te kao svog oca. Samo govori“, ubrza Šibrak, ustajući. Noge su mu klecale, a sveštenik iz mraka postupno, udaljujući se, započe:

„Ti si imućan i ti znaš sve nevolje u svom selu. Znaš šta je kome od tvojih seljaka najpreče. Dakle, već sjutra izaberi onog za kog misliš da ima najveću potrebu i tu potrebu odmah namiri. Ali, zapamti dobro, da niko ne dozna za tvoje dobro djelo. Niko. Ni tvoja žena. Radi kao što je Hristos zapovjedio: „Da ne zna ljevica tvoja šta čini desnica tvoja!“ Izazovi nasamo onoga kome si to dobro djelo namijenio, pa ga zakuni da to nikom ne kazuje, a da se moli za tvoga sina. I ta prva molitva za bolesnika, neslućena, neočekivana, od nepoznate duše, za nepoznato dobročinstvo, počeće pomagati“.

„Hoću, učiniću tako!“, reče skrušeno Jovan.

„Pa onda“, nastavi već nevidljivi i nečujni čovjek, „takva ista djela, takvim istim načinom, nastavljaj što češće, da što prije počneš osjećati kako se tvoja imovina krnji. A Bogu se moli da ti da jako srce da ne zažališ, jer srce čovječije suviše prianja za zemaljska blaga.“

„Hoću, sve ću tako uraditi!“

„Još nešto. Tvoj mladić leži u kući?“

„U kući!“

Foto: D. Zlojutro

„Od sjutra iznesi ga napolje. Danju i noću neka leži napolju. Čuvajte ga od vlage, pripeke, vjetra, ali neka ga napolju. Ne nudite ga žestokim pićem, nego ga napajajte mlijekom i nudite ga medom. Rekao sam sve. Dogodine, kad se navrši godina od današnjeg dana, pohodiću te i nadam se, zateći ću te vesela, ako poslušaš moje savjete. Zbogom!“

I čudni putnik – iščeznu.

„Pristupi sinko!“

Kad se Šibrak vratio kući, nije ni sam znao. Bio je kao u nekom bunilu, ali, začudo, čim pređe prag svoje kuće, obuze ga neka neiskazana radost, te njegovi vidješe čovjeka koji kao da je otkrio neku veliku tajnu, koja ga čini srećnim, a o kojoj ne govori.

Sjutradan, zorom, ustade Šibrak, uze poveću sumu novca i otide nekom Milošu Gavriću, kome bijaše uginuo vo. Izazva ga nasamo i od prve mu reče: „Evo ti da kupiš vola, ali te preklinjem svijem što ti je najsvetije da o tome nikom ne govoriš. Ne bilo ti blagosloveno, ako me odaš. Jer, znaj da je ovo namjena. Moli se Bogu za mog Milenka!“

Printskrin: Youtube/MyLifeStory Luna, ostrog.com

Pa se Šibrak vrati kući i odmah udesi da se krevet i na njemu bolesnik iznesu u dvorište, pod veliku lipu, da pored njega uvijek bude jakošnjeg mlijeka. Tu ostade cijeli dan, zabavljajući bolesnika lijepim pričama, šalama i pobožnim mislima. To isto učini i drugog dana: otide nekoj udovici i dade joj znatnu pomoć, moleći je da to ne razglasi. I tako nastavi Jovan Šibrak. I svakoga dana činjaše mu se da se njegov mili bolesnik pomalo snaži.

Ali, istom, kad dobro osjeti da već ne daje od svoga suviška, kad vidje da lice njegove Stanije posta sve brižnije i da ona odgađa neka pitanja koja je muče, istom se onda uvjeri da je njegovu jedincu znatno bolje. Nakon tri mjeseca Milenko se tako oporavio, da je mogao sjedjeti i pomalo hodati, a nakon još toliko vremena, ustade i poče raditi, te se otac i mati ozbiljno dogovarahu da ga ožene.

Navrši se godina. Jovan Šibrak čuvao je tajnu. Domišljao se da li je onaj neobični sveštenik Božiji čovjek koji je u životu ili to bijaše Božiji čovjek koji je naročito došao sa onoga svijeta, da mu pomogne. Kad dođe red na onaj željno očekivani i dobro zapamćeni dan, Šibrak naredi gozbu. Reče svojima da će uveče stići njegov mili prijatelj koga oni ne znaju. Ali, ne dođe niko.

Foto: D. Zlojutro

Te noći Šibrak usni istog sveštenika, na istom mjestu, ali sveštenik bijaše u zlatotkanim odeždama, a šuma je blistala u čudesnoj, neobičnoj svjetlosti. Utvara reče Šibraku blago:

„Pristupi, sinko! Ja sam Sveti Vasilije Ostroški!“

I iščeznu, kao i prvoga puta."

(Telegraf.rs)